Moja ženska ustaje ujutro u šest da ne zakasni na posao u tvornici. Išulja se tiho kao lasica i nikada ne znam poljubi li me na odlasku. Kad se probudim, njen je jastuk već hladan. Opasna hladnoća zrači odande i, izbjegavajući jezivu šutnju, odbauljam u kuhinju, otvorim hladnjak i doručkujem uobičajenu bocu piva; njegov hladan, muklo taman sadržaj razlije se po nutrini moga tijela kao ugodan zaštitni film i kad je boca prazna moje su osjetljive probavne sluznice već sigurno odvojene od maglenog ljubljanskog zraka te se mogu bez velika straha uputiti na gradske ulice.

Već je prošlo gotovo deset godina otkako svako jutro na isti način prelazim put do knjižnice – tamo me u čitaonici čeka knjigama prekriven stol, za koji nikada nitko ne sjedne osim mene. Ako koga u mojoj odsutnosti i privuče, znam da mu ljubazne knjižničarke nešto šapnu na uho i čovjek se u trenu predomisli i pođe za drugi stol.